Paradoks investicionog savetovanja u Srbiji
Author
Date Published
Najzahtevnija licenca koju Komisija za hartije od vrednosti dodeljuje je licenca portfolio menadžera. Ja je posedujem jer sam ispunio sve uslove koji se tiču zaposlenja i položio ispit (broj licence 5/0-27-4409/2-10). Istovremeno posedujem i CFA sertifikat, zahtevan, najprestižniji sertifikat u oblasti investicionog odlučivanja koji je prepoznat i priznat širom sveta. Sa ovim formalnim kvalifikacijama bih, kao zaposlen u investicionom društvu (banci, društvu za upravljanje investicionom fondu ili brokerskoj kući), mogao da dajem konkretne preporuke klijentima u koje finansijske instrumente da ulože. Kao nezavisni konsultant, kojeg ne interesuje da se bavi bankarskim, brokerskim i uslugama upravljanja investicionim fondovima, i pored toga što sam sa stanovišta Komisije kompetentan da dajem konkretne preporuke, sa stanovišta Zakona o tržištu kapitala nisam ovlašćen da dajem konkretne preporuke.
Ko jeste ovlašćen sa stanovišta Zakona da daje konkretne preporuke malim investitorima?
1. Zaposleni u investicionim društvima sa odgovarajućim licencama
2. Oni koji savete daju usputno u okviru obavljanja druge delatnosti i te savete ne naplaćuju
U kompetentnost ovih prvih ja ne sumnjam. Ali, imajući u vidu da oni zarađuju od prodaje svojih (investicionih) proizvoda/usluga, najblaže rečeno traže kompromis između potreba klijenta i sopstvenog interesa da prodaju svoj proizvod/uslugu.
Što se drugih tiče, tu je konflikt interesa još izraženiji. Pošto uslugu saveta ne mogu da naplate od klijenta, oni se naplaćuju od nekog drugog – osiguravajuće kuće sa kojom imaju ugovor o posredovanju, društva za upravljanju investicionih fondova sa kojom imaju ugovor o posredovanju i slično. Čak i da je savet optimalan, ti ljudi su prodavci druge usluge. Interes klijenta u vezi sa investicionim savetovanjem je najblaže rečeno od sekundarnog značaja.
Rezultat svega ovoga je nažalost očekivan. Mislim da nizu razloga koji utiču da ljudi ovde ulažu gotovo isključivo u nekretnine i štednju u banci, pored nepoverenja, straha, slabije informisanosti, niske finansijske pismenosti… treba dodati i taj da jednostavno i nemaju koga da pitaju.