Kada smo spremni(ji) da rizikujemo?
Author
Date Published
Možda ste čuli za anegdotalnu priču Mome Kapora o poštaru iz Bileće (U originalu priče je policajac, ali sam je ja čuo u ovakvom obliku. Ne znam da li je istinita, ali je svakako poučna). Negde na prelazu između XIX i XX veka, čovek dobije ponudu da bude poštar u Bileći. Iako to iz ove perspektive i ne deluje mnogo primamljivo, tada su možda samo pozicije poput učitelja ili popa bile primamljivije, drugačije od toga da zavisite od ćudi zemlje koju obrađujete. Ipak, postojao je “mali” problem. Čovek je bio nepismen i na kraju, uz sve dobre namere, na poziciju poštara zaposliše nekog drugog. Razočaran u život i “nepravdu”, čovek se spusti u Dubrovnik i ode brodom za Ameriku. Pošto je bio nesporno vredan, posle inicijalnih “kičma trans” poslova, nekako dođe do prvog kamiona i onda krene redom, kao u priči. Ispuni čovek američki san i postade bogati biznismen. Sada već u poznim godinama, dolazi novinarka da ga intervjuiše o njegovom uspehu i tokom razgovora iskrsava detalj da je on bio nepismen kada je došao u Ameriku. Novinarka u neverici upita: Pa šta biste bili tek da ste bili pismeni? Poštar u Bileći, odgovori junak naše priče.
Da li je put do uspeha nesuđenog poštara iz Bileće bio sudbinski predodređen? Ili pričamo o njemu baš zato što je uspeo da se ne udavi usput, da ne zakači neku bolest ili povredu, da dođe do tog prvog kamiona, da ga ne prevari poslovni partner… Hiljade ljudi je iz sličnih razloga krenulo tada iz Hercegovine sa sličnom nadom, ali njihove priče ne znamo. A verujem da bismo znali da je svaki, inicijalno nepismen, iseljenik iz Hercegovine, sada američki bogataš.
Priterani uza zid, bukvalno u borbi da preživimo, gde nam je teško da zamislimo da može gore (a nažalost gotovo uvek može gore), spremni smo na radikalnu promenu, na ogroman rizik. Štaviše, mislim da tada pre ne vidimo i ne razmišljamo o rizicima, nego što smo svesni koliki je rizik preuzet. A rizik nas može odvesti do dna Atlantskog okeana, tuberkuloze na Njujorškim dokovima, bankrota, bogatstva… I iz ove perspektive biti poštar u Bileći ne zvuči tako loše, zar ne?
To što želimo neki vid zone sigurnosti je više nego prirodno. Društvo u celini ima koristi od toga što su ljudi “spremni” na ogromne rizike. Zbog izuma drugih, i zbog grešaka koje su ti isti ili neki drugi pravili, mi sada uživamo mnoge pogodnosti koje nam ne bi bile dostupne da ti ogromni rizici nisu bili preuzeti. Sa stanovišta društva je odlično što važi princip: briga mene ko će da pobedi, na kraju ćemo svi imati korist. Koristi onih koji su greške pravili su manje, ako i postoje, a cena koju su platili ogromna kao što i vidimo iz citata na početku teksta.